Sudar na američki način

Osim provođenja crash testova NHTSA se bavi i drugim mnogobrojnim testiranjima i istraživanjima sigurnosti u prometu. Poput testiranja dječjih auto sjedalica, kaciga motora, kvalitete goriva, udjela pojedinih klasa vozila u sudarima, utjecaj alkohola u prometu, dobne strukture vozača koja sudjeluje u sudarima i tako dalje. Jednom riječju, sve što ima i najmanje veze sa sigurnošću u prometu predmet je NHTSA istraživanja. Usko su povezani s ministarstvom prometa SAD-a tako da njihov rad ima dalekosežne posljedice. Testiranja se vrše u pet različitih testnih centara diljem SAD-a, a neka testiranja obavljaju se i na otvorenom. Zanimljivo je kako su vozila podijeljena u klase ovisno o njihovoj masi. Tako imamo mini putnička vozila (675 – 899 kg), laka putnička vozila (900 – 1.124 kg), kompaktna putnička vozila (1.125 – 1.349 kg), srednje velika putnička vozila (1.350 – 1.574 kg), velika putnička vozila (preko 1.575 kg) te SUV, pick-up, i tzv. Van odnosno dostavna vozila.

Kod testiranja frontalnog udara vozilo pri brzini od 35 milja na sat ili 56 kilometara na sat udara kompletnim prednjim dijelom u deformabilnu prepreku. Ovakav udarac zbog ravnomjerne apsorpcije energije vozila uzrokuje manja strukturalna oštećenja nego udar samo s prednjih 40% kao kod NCAP-a i IIHS-a. Kod bočnog udara kolicima mase 1356 kilograma udara se u bočnu stranu stacionarnog vozila pri brzini od 38,5 milja na sat ili 62 kilometra na sat u donosu na EuroNCAP-ovih 50 kilometara na sat. Za stabilnost se također dodjeljuju zvjezdice, od 1 do 5.

Zvjezdice se dobivaju na osnovu teoretskog i praktičnog dijela. Svako vozilo dobiva faktor statičke stabilnosti (SSF-static stability factor) koji iznosi od 1.00 do 1.50 i izračunava se na način da se vrijednost traga kotača odnosno širina vozila dijeli s dvostrukom vrijednosti visine od poda do pretpostavljenog težišta vozila. Što je manji indeks, veća je vjerojatnost od prevrtanja i obratno. Zato viša vozila poput terenskih imaju SSF faktor u prosjeku negdje oko vrijednosti 1.20. Nakon teoretskog dijela vozila se testiraju i u praksi. Ovisno o vozilu pri pravocrtnoj vožnji brzinom od 35 do 50 milja na sat zakreće se upravljač najprije u jednu, a potom odmah u kontra stranu kako bi se testirala stabilnost svakog vozila. Nešto slično u Europi se zove test izbjegavanja losa, a ovaj dio testiranja je svakako vrijedan pažnje.