Posao ili gaf stoljća?
Zastava Yugo
Na samom startu karijere, ova se buduća "mega-zvijezda" okitila "super-laskavom" titulom "Automobil godine 1980. u Jugoslaviji", ali puno objektivnije o pravoj kvaliteti Yuga govorili su njegovi jadni vlasnici.
Tvornica automobila Zavodi Crvena Zastava najstariji je i najmasovniji proizvođač samohodnih vozila u Jugoslaviji, a osnovana je referendumom radnika Vojno-tehničkog zavoda održanim 26. kolovoza 1966. Prvo vozilo koje je sklopljeno u tvornici bio je američki Jeep, a nakon ispitivanja nekoliko vrsta američkih i europskih automobila, od 1954. počinje dugogodišnja suradnja s najvećim talijanskim proizvođačem automobila, tvrtkom FIAT. Svi Zastavini modeli bili su, zapravo, manje-više kopije FIAT-ovih uspješnica, počevši već od prvog, modela 600, popularno nazvanog Fićo, uvedenog 1955, preko modela 101, tj. Stojad(a)ina iz '71, pa sve do najnovije Floride s kraja '88.Ako se Jugoslaveni ponose činjenicama da je 60-e obilježio Fićo, 70-e Stojadin, a 90-e Florida, najponosniji ipak mogu biti na svoj hit-model 80-ih, legendarni Yugo.
Ovaj višestruko iskoristiv, te maštovito osmišljen i dizajniran automobil, zapravo je bio napravljen na elementima FIAT-a 127. Prvo predstavljanje javnosti doživio je 1978, ali su ipak još trebale proći dvije godine ne bi li se Yugo počeo kotrljati kvalitetnim domaćim cestama. Na samom startu karijere, ova se buduća "mega-zvijezda" okitila "super-laskavom" titulom "Automobil godine 1980. u Jugoslaviji", ali puno objektivnije o pravoj kvaliteti Yuga govorili su njegovi jadni vlasnici. Evo samo nekih od mnogobrojnih komentara: "Startan je i brz, ali Zastava kao Zastava... mjenjač pretvrd, voda ulazi u prtljažnik, prozori se teško zatvaraju, retrovizori slabo pričvršćeni, itd..." ;"Loši farovi, ulazi vlaga, užasne kočnice..."; "Osjeća se miris benzina, kad je bio nov otkazali su alternator i pumpa za gorivo..."; "Volan se trese pri svim brzinama, buka je nepodnošljiva."
Pet godina kasnije započinje pohod na vrlo zahtjevno tržište SAD-a. Jugoslaveni su bili toliko ponosni što se njihov model počeo tamo prodavati da su taj posao nazvali poslom stoljeća. Reklamna kampanja bila je izrazito megalomanska, za jugoslavenske prilike, a slogani tipa "Everybody needs a Yugo sometimes", tj. svatko ponekad treba Yuga trebali su neinteligentnim, siromašnijim te lakovjernijim Amerikancima dati do znanja da je na njihovo tržište upravo stigao biser s Balkana. Poznavajući ukus, želje i očekivanja razmaženih kupaca Yugo je bio reklamiran i nuđen kao idealan drugi ili treći automobil u obitelji ili kao pak savršen autić za neiskusnije 16-godišnje vozačice i vozače. Cijena Yuga 55 A (A je trebalo značiti skraćenicu za Amerika) bila je 3.990$, što je za tamošnje prilike smiješan iznos za novi automobil. Preko stotinu tisuća Američkih kupaca nasjelo je na propagandne poruke i zapravo bacilo novac u vjetar.
Yugo se, naravno, stalno kvario, brzo propadao, i sve češće bio predmetom ismijavanja. Mreža dealera, prodaja rezervnih dijelova te servisna mreža bile su toliko loše organizirane da je auto češće završavao svoj kratki život na auto-otpadu nego na servisu. Posao stoljeća tako je postao "Promašaj stoljeća". Niti slavne osobe u Americi nisu izdržale, a da barem ne spomenu svoj sud o najlošijem automobilu kojeg su ikad vidjeli ili, ne daj bože, vozili. Tako se poznati komičar Arsenio Hall, u svojem showu, pred više milijuna gledatelja, obratio nazočnoj publici riječima: "Znate li koji je najsigurniji automobil na svijetu? Mnogi misle da je to švedski Volvo, ali to nije istina. Najsigurniji je Yugo,...zato što se stalno vozi na šleperu za pomoć na cesti!".
Nebrojeni su bili prizori ismijavanja Yuga u sedmoj umjetnosti: ili su ga razbijali, ili je bio nagrada za najlošijeg vozača. Ostavljali su ga u mrkloj noći, usred crnačke četvrti, širom otvorenih vrata, upaljenog motora, te se kladili hoće li ga itko htjeti uopće ukrasti. Nikome se nije dalo... Uspaničareni dealeri čupali su si kosu zbog posla u koji su ušli, smišljajući način na koji bi se mogli izvući iz trenutne bankrot-situacije. Jedan od posljednjih pokušaja bio je, pazite sad ovo; uz svaki novi Cadillac kupac je na poklon dobio, pogađate već, Yugo. Na koji način je ovaj posao sklopljen s dealerima Cadillaca, nemamo blagog pojma, kao ni o podatku što su ovi kupci napravili s poklonom.
Možda je i najtragikomičnije trenutke Yuga inicirao Kevin O'Callagan, profesor umjetnosti pri Školi primjenjenih umjetnosti u New Yorku, koji je za nekih 4-5.000 $ na smetlištu otkupio 39 odbačenih Yuga, te ih podijelio svojim studentima. Njihov zadatak bio je od hrpe limena smeća napraviti umjetničko djelo, a jedino ograničenje bila je njihova mašta. Ono što su studenti prikazali, bilo je fascinantno.
Jedan Yugo bio je postavljen nosom prema dolje, zaciglan, a hauba pretvorena u - kamin, drugi je pak izbacivao i skupljao tenis-loptice. Jednom je izbušena rupa u krovu, te dodan zastor i tuš, pa ste se u Yugu mogli i otuširati, a našla se tu i Yugo-harmonika, Yugo-poštanski sandučić, Yugo-toaster, pa čak i Yugo-telefon, s ogromnom slušalicom na krovu i tipkama na haubi. Svaki od ovih Yuga sada je, tužno ali istinito, puno više vrijedio nego pri izlasku iz tvornice, i to ne samo u umjetničkom smislu. Sva djela, jedno ljepše od drugog, bila su jedno vrijeme izložena u newyorškom metrou, no ipak moramo spomenuti najljepši model; Yugo-piano, tj. klavir, čije je preuređenje mladu umjetnicu koštalo 10-ak tisuća US$, ali se nadala da će njeno djelo otkupiti ni manje ni više nego - Elton John! Nije nam poznato utočiste ovog Yugo-piana niti je li studentica ikada povratila uložen novac.
Yugo se u SAD-u prestao prodavati '92. i teško je za povjerovati da će se ikada tamo ponovno pojaviti bilo koji automobil s oznakom Made in Yugoslavia. Početkom domovinskog rata u Hrvatskoj također je prestala isporuka ovog poluproizvoda nevjerojatno loše i nemarne završne obrade. Kako je vrijeme prošlo tako se i krajem 1999. Yugo ponovno počeo prodavati u nas. Kragujevačkim majstorima od zanata u 20 godina, koliko ga već proizvode, nije palo na pamet izmijeniti nešto više od retrovizora, radio-antene, lajsni, rasporeda gumbića na kokpitu i sličnih detalja od esencijalne životne važnosti. Vjerojatnije je da su izračunali da bi bilo kakove veće korekcije, ili, ne daj bože, redizajn poskupili proizvodnju, tj. smanjili profit, jer kupaca za i ovakav Yugo će se uvijek naći.
Vjerojatno zbog neugodnih uspomena, novi Yugo promijenio je ime i prezime, pa se sada Hrvatima nameće pod imenom Zastava Tempo. Nije šija nego vrat, rekao bi naš narod. Sitne kozmetičke promjene, nova pumpa za ubrizgavanje goriva te nova sjedala, ipak nisu dovoljno da bi se neke stvari zaboravile, pogotovo jer čisto sumnjamo da se promijenio način izrade. Loše navike teško umiru, pa će novi sretni vlasnici šlampavost u proizvodnji vjerojatno osjetiti vrlo brzo.
Na žalost, kupovna moć prosječnog hrvatskog kupca još uvijek je takva da će zažmiriti i na oba oka, samo da bi vozili novi automobil. Kada su novinari jednom prilikom upitali genijalca Henrya Forda koji je automobil najbolji na svijetu odgovorio im je - novi. Da je kojim slučajem poživio dovoljno dugo, nismo sigurni bi li se sredinom osamdesetih pljesnuo po čelu ili pak ugrizao za jezik. I za kraj jedan vic: Znate li zašto Yugo ima grijače na stražnjem staklu? Da bi guračima barem ruke bile tople!
Učitavam komentare ...