Ferrari 365 GTB/4 Daytona

Ferrari 365 GTB/4 Daytona bio je savršena inkarnacija automobila s motorom postavljenim naprijed i pogonom na stražnje kotače. Dostigao je točku na kojoj pojam sportskog automobila više nije ispunjavo svoju svrhu. Prijevoz putnika pri konstruiranju ovog automobila kao da nije bila stvar kojom su se trebali pozabaviti inženjeri. Istina, ovaj je Ferrari dobio ime po slavnoj trkaćoj stazi u Americi na kojoj je Ferrari tri puta pobjeđivao.

Riječ je o glasovitoj utrci 24 sata Daytone. Dakle, Daytona je trebala biti, što i jest, pravi sirovi trkaći automobil upakiran u zavodljivu Pininfarininu karoseriju. Prednji dio automobila, dugačak poklopac mootra, protezao se gotovo polovicom automobila. Na njega se nadovezuje malena kabina te još manji prtljažnik. Mjenjač, volan, kvačilo i kočnice zahtijevale su pravu mušku ruku i nogu kako bi Daytona dala ono naj.

U doba Daytone sasvim bi se solidno uklopio sustav za pomoć pri parkiranju. Nije bilo šanse da vozač vidi gdje mu završava prednji kraj zbog dužine i zbog spuštenog nosa. Valjda je zato Ferrari ugradio male decentne spojlere kako vozači barem ne bi oštetili lak automobila. Šalimo se, oni su tu zbog stila, no kao svojevrsni “parktronic” sustav i više su nego dobro došli.

Na kraju krajeva Ferrari je napravlje da se vozi, i to prilično brzo, a široki parking ionako je uvijek rezerviran za automobile s propetim konjićem. Brzoj vožnji u prilog ide moćni 4.4 litarski V12 motor smješten sprijeda uzdužno koji pri 7500 okretaja u minuti razvija 352 konjske snage. Šest dvostrukih Weber rasplinjača radilo je smjesu, a za optimalno disanje brinule su se po dvije bregaste osovine u glavi motora.

Mjenjač, standardni Ferrarijevski s izduženom “štangom” i sjajnom kuglom na vrhu, imao je pet brzina. 352 konja Daytoni su omogućavali 280 km/h maksimalne brzine te 6.8 sekundi za ubrzanje od 0-100 km/h.

Kada je predstavljen, 1968. u Parizu, bilo je jasno kako napada Lamborghinijevu Miuru i DeTomasovu Mangustu. Iako su oni već koristili centralni smještaj motra, Ferrari je s Daytonom ostao vjeran klasičnoj konstrukciji, kao što su činili i Maserati s Ghiblijem te Aston Martin (jedini netalijan).

Performanse su bile na strani Daytone – 280 km/h nasuprot 273 km/h Miure, 257 km/h Ghiblija, 242 km/h Manguste i 238 km/h Astona. Jasno je kako su Talijani bili nedostižni u klasi superautomobila tih godina. Astonova je uloga bila više stvar imidža nego pravih sirovih sportskih užitaka.

Prvi je prototip Daytone imao po jedan klasičan okrugli far sa svake strane, no taj je dizajn prepustio mjesto novom s dva dvostruka fara smještena ispod prozirnog plastičnog pokrova. Kasniji modeli, od 1971. godine nadalje, također su bili dizajnerski i tehnološki hit jer je Ferrari po prvi puta predstavio svjetla na izvlačenje.

Takvo je rješenje nastavljeno i s ostalim modelima, a posljednji Ferrari s legendarnim svjetlima je model F355 predstavljen 1994. godine. 1969. godine predstavljena je Daytona Spider s platnenim krovom na izvlačenje, a iz tvornice u Maranellu izašlo je samo 124 primjerka “open top” izvedbi. Jedan od najomoljenijih Ferrarija u Americi ujedno je i jedan od najprodavanijh u povijesti Ferrarija. Atraktivnost i performanse snažnog V12 motora nikako joj se ne mogu osporiti.
Motor:    V12 4.4
Snaga motora:    352 @ 7500 o/min
Ubrzanje 0-100:    6.8 s
Maksimalna brzina:    280 km/h
Proizvedeno:    1395
Karoserija:    Pininfarina