Mini Morris

Nakon trećeg uzastopnog padanja ispita iz matematike mladi student Alec Issigonis vjerojatno se upitao hoće li ga ikada položiti te ima li njegova nazočnost na Battersea Technical Collegeu uopće smisla. Na svu sreću, na diplomu nije morao još dugo čekati, a Alec je svoju neospornu želju za dokazivanjem iskazao nešto kasnije, i to u obliku automobila kojim je dokazao da je sve ono, za što su mu svi govorili da je nemoguće, zapravo - moguće.

Kako u automobil dužine minijaturnih 310 centimetara smjestiti četvero odraslih osoba, ostaviti mjesta za prtljažnik, te pritom naći mjesta i za motor koji bi ga trebao pokretati, bio je težak zadatak za Sir Issigonisa. Ipak, on nije bio poput ostalih konstruktora toga doba koji su pucali na sigurno, već je hrabro svoju ideju preslikao na ploču. Tako je godine 1959. nastao jedan od najgenijalnijih automobila ikad konstruiranih - legendarni Mini.

Prvi serijski modeli nosili su nazive Austin Seven i Morris Mini Minor, a pokretao ih je motor od 848 cm3 snage 34 konja pri 5.500 o/min. Karoserija je bila izrazito ravnih linija, što je i bio razlog uspjeha ovog koncepta, ali je danak ipak platio prtljažnik, čijih je 116 litara obujma ipak premalo za bilo kakve kofere, no zato je bio idealan kao pretinac za rukavice ili sunčane naočale. Posebno simpatičan detalj bili su minijaturni 10-colni kotači na kojima su 630 kg teški Miniji prevaljivali na stotine tisuće kilometara.

Maksimalna brzina ovog pravog malog čuda iznosila je 115 km/h, a do stotke je dolazio za pola minute, dok je u automobil bilo moguće natočiti najviše 34 litre goriva, što je bilo dostatno za petstotinjak kilometara autonomije. Pred kraj proizvodnje u Minija je ugrađivan moderniji, jednolitreni motor od 42 KS, pa mu je krajnja brzina narasla na 132 km/h, ubrzanje do stotke skraćeno na 18,7 s, a potrošnja pala ispod 6 l/100 km.

Sama vožnja u Miniju ne bi se baš mogla nazvati najudobnijom. Ovjes je izrazito krut, što najbolje osjećaju pojedine kosti u tijelu, na primjer rebra. Zato je držanje ceste zato fantastično, a brzi ulasci u oštrije zavoje ne predstavljaju mu gotovo nikakav problem. Automobil je kao stvoren za istinski užitak u pravoj vožnji, dok su neki drugi elementi, ili u drugom planu, ili ih uopće niti nije bilo.

Instrument-ploča u principu se sastojala od brzinomjera s mjeračem količine goriva te prekidača čiji se broj može izbrojati prstima jedne ruke, a kvake na vratima za prve su modele bile nepoznanica. Kasnije su u proizvodnju ušli i modeli sa skupljim paketima opreme, kao što je koža, drvo, klima, elektronika i kvake, ali je cijena tada vrtoglavo narasla.

Zanimljivo je da je brzinomjer bio postavljen u središnji dio konzole, što je za većinu automobila i dan-danas nepojmljivo. Ipak, broj novih konceptnih vozila koja viđamo na recentnim auto-izložbama, a koriste upravo to rješenje, iz dana u dan sve je veći. U svojoj dugoj povijesti Mini se može pohvaliti i značajnim sportskim rezultatima od kojih se posebno ističe osvajanje Rallyja Monte Carla 1964, 1965. i 1967. godine. Za ove uspjehe najzaslužniji je bio John Cooper koji je s podosta prepravki na automobilu pojačao snagu motora, prvo na 55, a zatim i na 70 KS, što je bilo dovoljno da se automobil prodaje pod njegovim imenom - Mini Cooper. \"John Cooper mi je platio da vozim, ali - nije morao!\" - bile su riječi Johna Rhodesa, vozača Minija na rallyju.

Cooper je, pak, bio puno realniji po tom pitanju; potpisao je ugovor koji mu garantira zaradu od svakog pojedinačnog modela s imenom Cooper, što se ispostavilo vrlo mudrim poslovnim potezom. Osim raznih imena pod kojima se prodavao, Mini se izrađivao i u nekoliko karoserijskih varijanti; karavan i pick-up bili su namijenjeni svima koji ipak žele prevesti barem nešto robe, a pritom ne žele voziti ništa osim svog ljubimca Minija, dok je prekrasan kabriolet bio i ostao prestižni model za kupce s najdubljim džepom.

Sir Alec Issigonis svojim je dizajnerskim remek-djelom inicirao pravu Minimaniju šezdesetih godina, pa su mnogi muškarci mogli ugodno odmarati oči na ženskim mini suknjama, te svemu naniže vidljivom. Svojevrsna Minimanija traje i danas, ako imate dovoljno novaca i ako ste velik zaljubljenik u najveću najmanju automobilsku legendu ikad serijski proizvedenu.

Ukoliko želite postati Minimanijak, samo obucite majicu i košulju sa znakom Minija, pišite i pripaljujte olovkom i upaljačem s Minijevim logom. Švicarski nožić ili pak brijači set za muškarca sa znakom Minija bit će, pak, idealan poklon nekome koga volite barem približno jednako kao što on voli svoj automobil. Svi oni koji se odluče pokupovati sami sebi sve navedene i ine proizvode dokaz su da ljubav prema vlastitom vozilu ponekad zaista nema granica. Pogotovo ako se on zove Mini.

Mini je vjerojatno jedna od najdragocjenijih ikona kojom se može podičiti povijest, ne samo rada British Motor Corporationa, već i cijele engleske te svjetske autoindustrije. To je samo potvrdio izbor za automobil stoljeća, gdje je ovaj patuljasti autić završio na visokom drugom mjestu, dok su ga još 1996, na sličnom izboru čitaoci britanskog lista Autocar Magazine postavili na najviše prijestolje.

Upravo kao i nova Buba, novodizajnirani će Mini biti daleko od nekad radnicima namijenjenog narodnog vozila. Sada su njegova ciljna skupina dobrostojeći poslovni ljudi koji su se nekad u svojim studentskim danima vozili upravo u njemu, baš kao i svi oni čija je prošlost na neki, samo njima poznat sentimentalni način vezana upravo uz automobil koji je jednom zauvijek svima dokazao da veličina ponekad zaista nije bitna. Pogotovo ako je u pitanju Mini.