Aston Martin DB4 GT Zagato

Aston Martin DB4GT Zagato sagrađen je samo s jednim ciljem, a taj je pobjeda nad konkurentskim Ferrarijima. Nije mu uspjelo, jedinu pobjedu zabilježio je kad na stazi nije bilo konkurencije iz Maranella. Općenito, trkaća bi se karijera ovog modela najprije mogla opisati izrazom "katastrofa". Možda se najpoznatiji trenutak iste zbio u Goodwoodu 1962. kada se Jim Clark spektakularno slupao, pomevši pritom sa staze i Surteesov Ferrari 250 GTO - koji ga je upravo obilazio za cijeli krug! Sir Stirling Moss opisao je ponašanje Zagata (doduše, prvog prototipa) u vožnji pridjevom kojeg ćemo ovdje pristojno prevesti kao "ušljivo". U Le Mansu je 1961. Jean Kerguen odustao 50 minuta prije kraja utrke, ali samo s trećeg mjesta u klasi. Jedinu mu je pobjedu (o.k., lažemo, bilo je i nekoliko uspjeha u lokalnim australskim nadmetanjima) donio Lex Davison u jednoj od pratećih utrka VN Engleske 1961. - ali, kako smo već napomenuli, bez Ferrarija na stazi. Aston Martin je planirao proizvesti inicijalnu seriju od 25 primjeraka, a dalje... ovisno o narudžbama. Na kraju, jedva su ih uspjeli napraviti 19, a i tako su zadnjih nekoliko morali prodati uza znatan popust, nakon što su im i po nekoliko godina stajali na lageru. Zapravo, kada je Lucien Bianchi skršio svoj DB4GTZ u Spa (u potencijalno najsvjetlijim trenucima trkaće karijere ovog auta, vodeći ispred nekoliko lokalnih, belgijskih Ferrarija), Aston Martin je napravio zamjenski, olakšani model, koji je preuzeo identitet, registraciju (2 VEV) i brojeve šasije od uništenog prethodnika. Zbog toga se i danas ponegdje barata s različitim brojkama, ali istina je jednostavna: postoji samo 19 originalnih primjeraka ovog modela. S tehničke strane ovaj model nije pokazao ništa novo ili revolucionarno - ispod lagane aluminijske ljušture krije se obični dobri stari DB4GT (i taj ga je, usprkos veće težine, znao pobijediti u utrkama), a ni obični DB4 nije daleko po tehničkim specifikacijama, ako zanemarimo veći međuosovinski razmak i dodatni par sjedala straga kod osnovnog modela.

Potraga za ljepotom Aston Martin DB4GT Zagato nedvojbeno ipak jest legenda, i to jedna od najvećih u svijetu sportskih automobila, iako - kao što smo upravo vidjeli - upravo tragično pada na ispitu u čak tri od pet osnovnih kategorija. S najvećom brzinom od 245 km/h (na testu revije "Autocar") i ubrzanjem od nule do sto - govorimo o miljama! - za 14.1 sekundu, performanse Zagata pojašnjavaju legendarni status, iako su slabije od Ferrarijevih SWB i GTO modela, a ni triput jeftiniji (tada) Jaguar E-Type nije tako daleko. Tvornički deklariranih 314 KS većina stručnjaka smatra prilično pretjeranim. Vjerojatnije je kako je prva brojka 2, no u svakom slučaju, dvojka je i prva brojka odnosa snage i težine: po tvornici 270, u stvarnosti oko 250 KS po toni - a to je i četrdesetak godina kasnije iznimno respektabilan podatak. I pored ovih sjajnih performansi, očito je kako je glavni, daleko najveći razlog legendarnog statusa ovog automobila dizajn. Aston je naprosto prekrasan, jedan od onih posve iznimnih automobila pred kojima će svakome, čak i laiku, zastati dah. Ovaj je divni gubitnik rođen pod jedinstvenom, savršeno sretnom konstelacijom zvijezda, a ona među njima koja u najvećoj mjeri određuje njegov horoskop zove se Zagato. Prije mnogo godina, još za Mussolinijeve ere, rođaci su tužili sudu jednog mlađahnog talijanskog plemića. Ustvrdili su kako on više nije mentalno sposoban raspolagati porodičnim imetkom, a ključni im je dokaz bio apsurdan iznos kojeg je mladić potrošio na specijalnu aluminijsku karoseriju, koju je za njegov Alfa Romeo izradio lokalni umjetnik. Sudac je zatražio da mu pokažu auto. ╚im ga je vidio, zaključio je slučaj i oslobodio mladića optužbe, uz objašnjenje: "Potraga za ljepotom je najprirodnija čovjekova osobina." Taj se lokalni umjetnik zvao Ugo Zagato, i začeo je dugu lozu automobilskih dizajnera, koji su stvorili neke od najljepših, ali i neke od najčudnijih automobila koje je svijet ikada vidio. Većina i jednih i drugih nastala je šezdesetih, kada je za Ugovog sina Giannija radio genijalni i ekscentrični dizajner Ercole Spada. Iako Spada osobno preferira neke kasnije, radikalnije dizajne, poput Lancie Flavie SZ sa stražnjim bočnim prozorima usječenima u krov i prelomljenom maskom hladnjaka, opće je mišljenje kako je njegov "chef-d'-oeuvre" upravo Aston Martin DB4GTZ, njegov prvi rad, nastao kada je imao tek 23 godine. Lakoća koja zapanjuje Već je i osnovni DB4 konstruiran s intencijom maksimalnog olakšanja, po tzv. "superleggera" sistemu karoserijske radionice Touring, ali to nije bilo dovoljno - auto je i dalje bio pretežak za utrke. Stoga je napravljen kraći DB4GT, dvosjed.

No, nekako je istodobno i Ferrari skratio šasiju modela 250, a novi je SWB u "Competizione" izvedenici imao i potpuno aluminijsku karoseriju. Glavni dizajner Touringa, Carlo Anderloni, uputio je tada Johna Wyera, čovjeka zaduženog za trkaće projekte Aston Martina, k Zagatu. Od samih početaka, vezanih za najranije talijanske zrakoplove u Prvom svjetskom ratu, smanjenje težine postalo je glavna Zagatova opsesija. Lakši, automobili su pobjeđivali na utrkama i pronosili slavu tvrtke iz milanske Via Giorgini. Elegancija je bila poželjna, ali ne i obvezatna pratilja lakoće. I zapravo, elegancija uopće nije imanentna ni ovom Aston Martinu, njegove obline su obline mišića i agresije. "Snažan sam!", vrišti GTZ svojom pojavom, malo će tko, s druge strane, kao njegovu očitu osobinu spomenuti senzualnost. Uza to, unutrašnjost je spartanski ogoljena, a svi su prozori, osim vjetrobrana, napravljeni od plastike. Ljepota je to gotovo bez premca, ali korijen te ljepote leži u brutalnosti. Poput crne pantere, savršenstvo oblika samo je uobličenje prvobitne, animalne snage. I, mada ne znamo ni za jedan smrtni slučaj u DB4GTZ, spomenuta izlijetanja velikana poput Clarka i Bianchija najbolji su dokaz opasne, nepredvidive zvijeri skrivene iza prekrasne fasade. Zagato i GTO Dvije su stvari koje posve sigurno nećete zamijetiti na ovom autu: ravne linije i suvišne detalje. Sve je podređeno funkciji, a dekoracija je minimalna - nekoliko sitnih znakova Zagata i Aston Martina. Ono što nije neophodno, poput odbojnika ili vanjskih retrovizora, valjalo je izbjeći pod svaku cijenu.

I upravo tu leži tajna jedinstvene krasote DB4GTZ: još su nas Le Corbusier i Bauhaus naučili ljepoti funkcionalnog, jednostavnog. Svi znamo priču po kojoj su prednji usisnici za zrak Ferrarija GTO nastali po uzoru na trifore s modenske katedrale. Tri grbe na poklopcu motora Aston Martina nemaju tako plemenite uzore - one su ovdje naprosto zato da bi pokrile izbočene dijelove rednog šestocilindraša s dva bregasta vratila u glavi. GTO jest prekrasan, ali na pomalo barokni, suvišan način. Osjeća se stanoviti ''horror vacui'', linije ne teku posve nesputano, svako su malo prekinute nekim otvorom ili naglim prijelazom. Koji je od ova dva automobila u konačnici ljepši, prosudite sami, to je ionako stvar osobnog ukusa, nema egzaktnih mjerila. No, GTZ je nedvojbeno, estetski gledano, bolje dizajniran, njegove su linije logičnije, pretapanja oblina putenija, savršenija - uostalom, za razliku od Ferrarija, nisu mu trebale pobjede da bi postao kult. Za mene osobno, dileme nema. Aston je ljepši. Na jednom se području Zagato ne može mjeriti s konkurentom iz Maranella, iako je proizveden u manjoj seriji: to je, dakako, cijena. Potkraj šezdesetih 1200 je funti dostajalo za kupovinu rabljenog primjerka. Za booma osamdesetih jedan je primjerak s dobro dokumentiranom trkaćom prošlošću prodan za 1.500.000 funti. Danas će vam za kupovinu jednog od njih devetnaest trebati otprilike trećina ili polovina tog iznosa, ovisno o povijesti pojedinog modela. Za svaki se zna gdje je, nema misteriozno izgubljenih primjeraka skrivenih po štagljevima. Zadnji je nerestaurirani model pronađen prije pet godina u Italiji. Toliko dobar da su ga napravili dvaput Sredinom osamdesetih godina saga o Aston Martinu i Zagatu dobila je neočekivani nastavak. Prvo je Zagato obukao određenu seriju modela V8 u novo, ekskluzivno odijelo. Nažalost, šarma i ljepote prethodnika nije bilo ni od korova, i ovaj je auto danas, ako ne baš zaboravljen, svakako smatran irelevantnom i bazično ružnom stilskom vježbom dosadnih osamdesetih, usprkos proklamiranih 300 km/h (s motorom sprijeda!).