Ferrari 335 S

Kolekcija automobila "Mas du Clos" se ubraja među najbolje na svijetu. Osim ljepote i broja legendarnih automobila, tu je i vrlo povoljan položaj muzeja. Potrebno je samo pola sata da automobil iz muzeja dospije na predivne brdske trkaće staze duge 3100 metara, gdje se u potpunosti mogu isprobati čari automobila kakav je Ferrari 335 S. U radionici pokraj piste radi mnoštvo vrhunskih mehaničara, a tu je i kolekcija zaštitnih kaciga iz svih povijesnih razdoblja tako da nije problem naći prikladnu kacigu za bilo koji automobil. No idemo sada na priču kako je 335 S zaslužio mjesto u ovako bogatoj zbirci. Ferrari je u drugoj polovici 50-ih odlučio zaprijetiti konkurentu Maseratiu i njihovom monstruoznom bolidu 450 S. kombinacijom vlastitog znanja i iskustva Lancie nastao je tako 1957. automobil koji je ispisao značajno poglavlje u povijesti.

Prvi Ferrari sa 4 bregaste osovine ostvario je rezultate kojima je ubrzo ušao u legendu. Osim što je poboljšao prosječnu brzinu u Le Mansu na 200 km/h, Ferrari 335 pobijedio je Maseratia i donio Ferrariu četvrti naslov svjetskog prvaka. Za razvoj automobila bilo je potrebno vrlo malo vremena. Nakon dvostruke pobjede na velikoj nagradi Švedske kojom je Ferrari zapečatio treći naslov svjetskog prvaka krenulo se na razvoj novog bolida. Prvi korak sastojao se od prepravljanja V12-Tipo 130 motora iz modela 290 MM. Na blok motora montirane su glave cilindara sa po dvije bregaste osovine. Donji dio V12 motora i njegov obujam od 3490 cm3 ostali su nepromijenjeni. Motor V oblika pod kutom od 60 stupnjeva imao je 24 svjećice, dakle dvije po cilindru. Za pripremu smjese brinulo se nekoliko tipova rasplinjača, od kojih su najčešće korišteni 6 dvostrukih Webera (42 DCN) ili 3 četverostruka Solexa (C40P II) uz pomoć kojih je novi V12 razvijao snagu od 350 KS pri 7200 o/min.

Ovoj motor dobio je oznaku 136 (ili 290 S). Nasljedniku Tipo 140 (ili 315 S) je samo povećan obujam (na 3783 cm3) što je rezultiralo sa 360 KS pri 7800 o/min, dok je sljedeća stepenica u razvoju Tipo 141 (li 335 S), razvijala 390 KS iz 4023 cm3 obujma. Usporedno s razvojem motora razvijao se i bolid. Na osnovi modela 520 iz 1956 nastao je 520 B. Međuosovinski razmak iznosio je 2.35 m, mjenjač je bio četverobrzinski a posebno su impresivne bile stražnje bubanj kočnice ogromnih dimenzija, ventilirane sa svih strana. Šasija je u odnosu na model iz 1956 vidljivo spuštena dok je oklop bio mnogo mekših i manje agresivnijih linija. Bolid početkom sezone nije mnogo obećavao, pa se zato tijekom sezone motor dorađivao dva a šasija i karoserija čak četiri puta.

Nakon debakla u Buenos Airesu, stanje se nije značajnije promijenilo. Novi model sa 3.8 litarskim motorom postiže samo 6 mjesto na Sebringu. Rezultati su tijekom sezone bili sve bolji tako da je naslov prvaka osiguran već i prije zadnje utrke u Švedskoj. Usput rečeno u Švedskoj su na stazu izišla i dva prototipa 250 Testa Rossa, modeli za sljedeću sezonu. Već tada je sve bilo jasno, sljedeće godine, uz ograničenje obujma motora ništa neće biti kao prije. I doista, više ništa nije bilo kao prije, no Ferrari je ostao Ferrari. Model 335 ima doista sve što karakterizira najlegendarniju talijansku tvornicu. Snagu, temperament, ljepotu i jedinstvenost.