Chrysler Turbine Car

Američka auto kompanija Chrysler bila je među prvim kompanijama koja je eksperimentirala s tzv. turbinskim motorom kao pogonom za obične cestovne automobile. Počelo je to početkom pedesetih godina prošlog stoljeća i protegnulo se sve do početka 80-ih. Turbinski motor je imao inkorporirani regenerator koji je iskorištavao vruće ispušne plinove, poput turbo punjača, što je rezultiralo smanjenim temperaturama ispušnih plinova – veliki problem u ono vrijeme – te je ujedno dramatično smanjio potrošnju goriva u usporedbi s turbinama bez regeneratora. Uz to, takav je agregat mogao za pogonsko gorivo koristiti gotovo bilo koje gorivo – ako na pumpi nema benzina, nema ni diesela, nema veze poslužit će i kerozin, ulje, alkohol, rakija! – a zvučao je poput tihog mlaznog aviona!!! Niti jedan drugi proizvođač automobila u to vrijeme nije poznavao ovakav patent. GM, Ford, Fiat i Rover su koristili turbine no nitko od njih nije koristio prednosti «zlata vrijednog» regeneratora. Zaista zlata vrijednog?

Sve počinje 1953. godine

Chrysler je započeo svoj «Turbine» program krajem 1953. godine. Bio je to standardni Plymouthov model u koji je namontiran specijalni agregat koji je, razumljivo, za publiku predstavljao čistu senzaciju. Slijedeći veliki Chryslerov korak dogodio se 1956. godine. Poboljšana verzija agregata iz 1954. ugrađena je u Plymouth koji je otišao na test vožnju od istočne do zapadne obale Amerike – od New Yorka do Los Angelesa. Motor je položio ispit s prosječnom potrošnjom od oko 18 litara na 100 kilometara koristeći regularni bezolovni benzin, no mnogi su tvrdili kako bi se uporabom kerozina potrošnja mogla smanjiti na 13 litara.

1959. godine Plymouthov model Turbine Special (four door hardtop) dobiva agregat druge generacije s još manjom potrošnjom goriva. Razvijao je snagu od 200 KS, dvostruko više nego motor prve generacije, a specifikum turbinskih motora jest veći okretni moment i snaga u odnosu na klipni motor jednakih vrijednosti. Tijekom 1960-61. razvijen je agregat treće generacije koji se ugrađivao u tri modela: Plymouth four-door hardtop, Dodge truck i konceptni model Turboflite. 1962. Dodge predstavlja model Turbo Dart, Plymouth model Turbo Fury koji su i definitivno potvrdili kako Chrysler ozbiljno računa s «Turbine» programom.

Naftna kriza ubija «Turbine» program

Model iz 1963. godine (na slikama) bio je najbliži masovnoj produkciji. Taj model nije imao nikakvih futurističkih detalja poput modela iz 1961. godine. Vjerojatno su u Chrysleru zanemarili skupocjene ispred vremenske dodatke koncentriravši se isključivo na mogućnost racionalne serijske proizvodnje, a određeni kontigent, točnije 55 primjeraka, napravljen je i dostavljen selektiranoj grupi vozača što je trebalo značiti konačnu fazu u pre-produkcijskom testiranju.

Testni program je trajao dvije godine i većina reportaža objavljenih o ovom automobilu bilo je pozitivno – vozači su hvalili uglađenost i lakoću korištenja, no, u konačnici, činilo se kako Chrysler ipak nije bio 100% uvjeren u uspjeh velikoserijske proizvodnje. Malo pomalo i sudbina «Turbine» automobila postaje zapečaćenom 70-ih godina zbog nemilosrdne svjetske naftne krize i izuzetno pooštrenih regula o količini štetnih ispušnih plinova.

Jednostavno, u komparaciji s vrlo naprednim klasičnim motorima s unutarnjim sagorijevanjem «Turbine» automobili u uvjetima kada je minimalna potrošnja igrala ključnu ulogu nisu imali apsolutno nikakvog izgleda. Posljednjih 20-tak godina prošlog stoljeća klasični motori zahvaljujući, ponajviše, naprednoj elektronici nisu dozvoljavali ama baš nikakav korak naprijed «goriva gladnim Turbine» agregatima.

Luka Lukčić, © www.vidiauto.com