Lamborghini 350 GT

Legenda kaže kako je Lamborghini nastao kada je bogati bolonjski industrijalac Ferruccio Lamborghini, koji je imetak stekao proizvodnjom trakora, posjetio Ferrarijevu tvornicu, želeći se požaliti na konstantne probleme koje je imao sa spojkom svojeg Ferrarija. Enzo Ferrari pustio ga je da čeka u predvorju njegovog ureda toliko dugo da je Lamborghini na kraju izgubio živce i otišao psujući i prijeteći kako će se osvetiti. Osvetu je nakanio izvršiti tako što će kreirati vlastiti automobil, bolji, brži i lakši za održavanje od Ferrarija. Nesumnjivo je kako je ego ovog milijunaša bio u najmanju ruku jednako jak kao Enzov, stoga, poznajući talijanski temperament, nije teško dati se zavesti ovom romantičnom pričom i povjerovati u nju, no istina je ipak mnogo prozaičnija.

Ferruccio se upustio u posao s automobilima iz prestiža, želeći vidjeti svoje ime i na nečemu uglednijem od traktora, ali i zato što je bio uvjeren kako može zaraditi pristojan novac na automobilima, napose kada je shvatio kako Ferrari u svoje prestižne modele ugrađuje istu spojku koje on koristi za deset puta jeftinije traktore.

Prvi je korak u kreiranju te legende bila gradnja potpuno nove tvornice u mjestašcu Sant' Agata Bolognese, svega nekoliko kilometara od Bologne i, ne manje važno, Maranella. Ulogu picadora koji će nanijeti rane propetom konjiću dobili su najbolji Ferrarijevi ljudi (koje je ovaj neposredno prije toga najurio u jednoj od svojih čuvenih čistki), uz nekoliko Maseratijevih.

Auto kojeg su oni razvili, a oblikovao Franco Scaglione, dobio je ime 350 GTV. Prototip je predstavljen na Torinskom salonu 1963., u vrlo nedovršenoj verziji. Kritike su bile porazne, dijelom zbog plebejskog podrijetla firme, dijelom zbog konfuznog izgleda. Ferruccio je odlučio ignorirati kritike i nastaviti po svome.

Dao je dizajn na doradu uglednoj kompaniji Touring i godinu dana kasnije počeo proizvodnju modela 350 GT. U tih se godinu dana dogodila dramatična dizajnerska promjena tako da i danas, nakon 35 godina, prvi Lamborghini izgleda, ako ne lijepo, a ono nedvojbeno svježe i dinamično, odišući istovremeno i snagom i stilom.

Još je dramatičnije ono što ta lagana, pretežno aluminijska koža skriva: Lamborghini je od prvog trena znao kako njegov auto ne smije imati manje od dvanaest cilindara - ako je V12 dobar Enzu, bit će dobar i njemu. Giotto Bizzarini, tvorac legendarnog Ferrarija 250 GTO, dizajnirao je taj veličanstveni Lamborghinijev motor. Jedini je Ferrucciov zahtjev bio da bude snažniji od Ferrarijevog.

Bizzarini je na taj zahtjev odgovorio troipollitrenim aluminijskim motorom sa čak četiri briježna vratila i šest Weberovih karburatora. Motor je bio sposoban razviti mnogo više snage od proklamiranih 280 KS, ali ga je inženjer Dallara namjerno prigušio sa ciljem produljenja servisnih intervala. Ružno se tele tako pretvorilo u prekrasnog bika, i vizualno i tehnički. No, kako se taj bik u praksi nosi s ostalom menažerijom tek je trebalo vidjeti...

Prvi je dojam morao biti odličan: u kožu presvučena sjedala odišu klasom i dobro obuhvaćaju tijelo, dok velike staklene površine omogućuju iznimnu preglednost i dovode mnogo svjetla u kabinu. Komandna je ploča malo remek-djelo, golemi brzinomjer i okretomjer u centru, impresivna količina sporednih insrumenata, gumbi i poluga. Svaki je detalj ispravno pozicioniran, u svakom trenutku dostupan i pregledan, a uz to i prekrasno dizajniran.

Adrenalin se diže na maksimum čim se pogled spusti na jedinstvene, rukom na staklu ispisane oznake postignute brzine - ona zadnja dolje desno glasi, vjerovali ili ne, 300. Krajnja je brzina ipak mnogo manja od toga, dakako, ako se nešto više od 240 km/h može nazvati "mnogo manjom".

Do stotke će 350 GT ubrzati za nešto manje od sedam sekundi, ali pritom će gotovo u svakom vozaču uništiti prirodnu želju da s ubrzavanjem i nastavi: iako je u velikoj mjeri civiliziran, s mekanim ogibljenjem i ne prebučnim motorom, nimalo nalik onovremenim Ferrarijima, prvi Lamborghini je u vožnji izrazito zamoran i zahtjevan. Iziskuje stalne korekcije upravljačem, posebice na neravnijoj podlozi. Iako su diskovi na svim kotačima, tek će odlučan i energičan pritisak na papučicu zaustaviti ovu nešto preko tone tešku grdosiju.

Ne, uistinu, nije jednostavno voziti ovaj Lamborghini, iako nakon stanovitog privikavanja borba s upravljačem i kočnicama postaje zabavna i navodi vozača na razvijanje novih, drugačijih tehnika vožnje. Pod uvjetom, dakako, da vozač uopće uspije negdje pronaći neki primjerak kojeg bi mogao isprobati - rijetka je ptica ovaj 350 GT. Samo ih je 120 proizvedeno, ne računajući tu kasniji 400 GT s većim motorom i, od 1966, još dva pomoćna sjedala.

Neuspjeh na tržištu nije teško objasniti: više od dvostruko skuplji od Jaguara XKE, 350 GT bio je za nijansu jeftiniji od Ferrarija 330 GT ili Maserati Sebringa. No, dok su svi navedeni, kao i novopridošla Cobra, gradili image na trkaćim uspjesima, znajući kako upravo oni najbolje prodaju skupe sportske automobile, Ferruccio Lamborghini nije imao namjeru poslati svoje automobile na trkaće staze.

No Ferruccio se nije želio predati. Znao je kako će prije ili poslije nadmašiti rivala iz Maranella. U tu će mu svrhu poslužiti senzacionalna Miura kojom će Lamborghini redefinirati poimanje sportskog automobila i direktno lansirati ime jednog bolonjskog proizvođača traktora u automobilski Panteon...No o njoj nekom drugom prilikom.